Zamislite da nekome ko je ceo život proveo u pustinji, bez dodira sa tehnologijom tipa frižider, objašnjavate šta je sneg.
Možete kao pesmicu da ga naučite da vam ispriča šta je i kako nastaje. I kada ga pitate ponoviće vam i vi ćete zaključiti da je naučio.
I jeste.
Ali to ne znači da je zaista skapirao.
Ja poslednjih godina, od kad malo više čitam i učim neke nove stvari, dosta često ponavljam “Ma kapiram ja to racionalno, ali mi još nije leglo”.
Posebno kada su u pitanju neke teme vezane za naš um i emocije, kako funkcionišemo, kako misli, telo i emocije utiču jedni na druge.
Pročitam ja sve šta treba i budem prepametan i prepun inormacija. I opet, nekada mi nije baš sve potpuno jasno.
Ponekad, iako imamo sve informacije o nekoj temi, fali nam još nešto da bi zaista, suštinski razumeli o čemu se tu radi.
Nekada je to promena ugla gledanja na stvari.
Nekada je to povezivanje informacija koje su ranije bile nepovezane.
Nekada je to iskustvo.
A nekada.. nešto sasvim deseto, što će vam pomoći da steknete punu sliku i uvid u suštinu stvari.
I kada se desi taj uvid, kada konačno razumete, sve postaje jasno u trenutku.
Sva pitanja, dileme i konfuzije nestaju, kao rukom odnešene.
Zamislite da onog lika iz pustinje odvedete na neku planinu i pustite ga da doživi i oseti sneg. Apsolutno će razumeti sve o čemu ste pričali.
Čak i ako zaboravi kako i zašto nastaje.