Ovo je prvi tekst na blogu koji “kasni”.
O NEEEEE!!! Propast, drama, panika..
Pa ne baš.
Za početak, zašto “kasni” pod navodnicima.
Većina ljudi kada kaže danas misli od ponoći do ponoći. I čim otkuca 12 uveče već je sutra.
Ja ne gledam stvari tako. Meni je danas od kada sam ustao do kada sam legao.
A šta ako se desi, a desi se povremeno, da ne legnem pre svitanja? Ništa, kada svane onda je sutra. Tj. novo danas.
Dakle, dan kreće ili kada se ja probudim ili kada svane, šta god se prvo desi.
Tako da ovaj tekst u stvari ne kasni, pošto je meni i dalje danas. Ali znam da ima ljudi koji bi gunđali oko detalja, pa sam rešio da se objasnim.
Druga stvar, zašto mislim da nije bitno i ako kasni.
Ovo je 94 tekst na blogu. DEVEDESET ČETVRTI. Čisto da naglasim da vam bude jasno.
Svaki dan u prethodna 93 dana sam pisao po tekst. I kada sam bio na putu, i kada sam izlazio i kada sam radio po ceo dan. Bez prekida.
Danas je bio dug dan, svašta nešto zaređalo i nisam stigao da napišem tekst ranije. Nisam najsrećniji zbog toga ali dešava se.
Život često ne prati naše planove i raspored i to je skroz ok. Samo mi treba da se još nerviram oko toga.
Ono što znam je da će sutra biti 95, zatim 96 i tako dalje do 100.
I to mi je mnogo bitnije nego to što je sada 00:15.
Za mnoge stvari u životu se tako nerviramo i traumiramo zato što nešto nismo stigli, nismo uradili, nije bilo na vreme.
Umesto da budemo ponosni na sve one trenutke kada je bilo na vreme i fokusirani na to da u sledećoj prilici bude na vreme.
Radije bih da 1 u 100 bilo čega okasnim, omašim, preskočim i slično, nego da sledećih ko zna koliko budu pod nervozom i pritiskom zato što jedan nije bio po pravilima.
I ako je za utehu, tekst ima preko 300 reči, tako da vredi za 3 😀