Čitao sam skoro intervju sa Boogijem, sjajnim fotografom koji se dosta bavio temama ljudi sa ulice i sa društvenih margina.
Kao jedan od razloga zašto je bio tako uspešan sa tim ljudima je zato što ih je posmatrao i pristupao im kao jednakima.
Skroz mi je sjajan takav pristup samo nisam skroz siguran da bih ja tako mogao da im pristupim. Makar ne u svakom trenutku.
Ako bih znao da idem da se vidim sa tako nekim ljudima verovatno bih se pripremio, bio u dobrom mindsetu i to bi bilo ok.
Međutim da ovako nausmično naletim na njih, ne znam da li bih se automatski tako postavio. Ne znam da li bi im uopšte posvetio neku pažnju.
Što me podsetilo na knjigu Newerwhere(Nikadođija na srpskom) Nila Gejmena, u kojoj govori o ljudima i mestima koji su propali kroz pukotine realnosti, tako što su ih ljudi dovoljno ignorisali da su prosto “nestali” iz obične realnost.
I zapitam se koliko ima ljudi koje tako ignorišemo na ulici, u autobusu, u društvu. Ne čak ni svesno, prosto tako smo navikli i tako se ponašamo.
Ne mislim da količina novca, posao i odeća čine čoveka, znam neke ljude pune para koji su apsolutna propast kao ljudska bića i neke ljude koji jedva da imaju nešto a koji su apsolutno predivni.
I pored toga, predrasude rade svoje i umem i sam da izignorišem ljude koje na neki način smatram “ispod sebe”.
Što je malo tužno, moram da priznam.
A sa druge strane, umem da se osetim ponekad malo neprijatno u društvu ljudi koje iz bilo kog razloga smatram “iznad sebe”.
Što je takođe tužno i potpuno besmisleno.
Imam par prijatelja koji imaju tu sposobnost da sa svima, bili oni poznati, nepoznati, uspešni, neuspešni, bitni, nebitni, pričaju kao da su na istom nivou i moram da priznam da im malo zavidim na tome.
Ekart Tol u knjizi “Nova Zemlja” kaže da ćemo u svetu forme uvek biti superiorni od nekih a inferiorni u odnosu na druge.
Dok smo u suštini svi jednaki.
Jako mi se sviđa taj pogled na svet i trudim se da ga usvojim.
Nije još uvek skroz legao, moram da priznam, ali doćiće i to na svoje mesto.
I svi ćemo biti jednaki.
Kao što već jesmo, samo smo toliko dugo vežbali da se pravimo da nismo da smo zaboravili kako izleda kada prestanemo da se pravimo.