Ponekad imam utisak da nam je, nama ljudima, čitanje misli postalo jedan masovni hobi kojim se svi bavimo a da toga nismo ni svesni. I što je najgore prilično sam siguran da je tako oduvek bilo.
Društvena samo bića, interagujemo sa drugim ljudima svaki dan i neminovno je da dođe do situacija kada neko odreaguje na način koji nam nije po volji.
Poslovni partner odustane od dogovorenog plana ili promeni priču u sred pregovora.
Devojka sa kojom je naizgled sve išlo super nas odbije.
Najbolji prijatelj na neki bezazleni komentar skoči kao oparen i krene da se svađa sa nama.
I gomila drugih.
U tim situacijama ono što najčešće radimo je da pokušavamo nekako da skapiramo zašto je ta osoba tako reagovala. Sve što znamo o osobi provrtimo ne bili došlo do razloga, a često, nesvesno, dodamo i dosta svog sadržaja u taj proces i onda pravimo pretpostavke koje uzimamo kao činjenice.
I onda nastanu problemi u komunikaciji. Gle čuda.
Ok, nekada možemo dosta sigurno da pretpostavimo o čemu se radi.
Ako nekome ponudite poslovnu ponudu za koju znate da mu se ne isplati i on odbije, recimo da imamo dobru ideju zašto je to uradio.
Ili ako znate da je neko osetljiva ne neku temu a vi pričate o tome na način koji mu ne prija, možete razumeti zašto je grubo odreagovao.
Međutim, uglavnom nemamo pojma zašto su ljudi reagovali kako su reagovali.
Svi reagujemo na svet oko sebe iz svoje mape, tj. iz svoje pozicije u mentalnoj mapi sveta koju imamo. A tu mapu kreiramo tako što informacije koje propuštamo kroz raznorazne filtere naših uverenja, stavova, brišemo šta nam ne odgovara, ubacujemo ponešto svoje, menjamo informacije da se uklope u našu sliku sveta.
I apsolutno je nemoguće da neko stekne potpunu sliku sveta koji mi imamo u svojoj glavi. Uz odgovarajuću obuku i dosta vežbe možemo da uvidimo deo, ali to je opet samo deo.
Nekada nam taj deo pomaže da skapiramo zašto neko misli i radi kako misli i radi. Nekada ne.
Imaju ameri jednu izreku “When you assume you make an ASS out of U and ME”. U slobodnom prevodu “Kada pretpostavljate pravite budalu od sebe i mene”.
Neću vam reći da batalite pretpostavke i “čitanje misli”, suviše smo navikli na to da bi mogli da prekinem odjednom.
Samo bih vas zamolio da obratite pažnju i primetite kada to radite. I ako ste u mogućnosti pitajte ljude zašto su reagovali kako su reagovali, zašto su rekli šta su rekli, zašto su se osetili kako su se osetili.
Naučićete mnogo o njima. A ako ste vi bili deo te interakcije, možete da naučite i mnogo o sebi.
I sledeći put ćete moći bolje da im “čitate misli” 😀